Duša oblika: teorija i istorija antiromana
Biljana Andonovska
O izdanju
Pred čitaocima je knjiga posvećena jednom retkom i retko opisivanom žanru. U njoj su izdvojeni teorijski i kritički koncepti koji nam omogućavaju da promislimo osobenu proznu formu koja negira roman kao vrstu. Taj relacioni oblik ostaje neodvojiv od onoga što osporava, te je ovo jednako i knjiga o romanu.
Antiroman je ime žanra koje srećemo na prekretni¬cama istorije evropskog romana. Isprva su ga koristili i osmišljavali sami tvorci tih neobičnih, eruditnih i pobunjenih knjiga. Kritika se u diskusiju uključila znatno kasnije, u drugoj polovini 20. veka, unoseći prilično pometnje oko oblika kojeg su njegovi „sočinitelji“ mnogo preciznije i radikalnije doživljavali. Usled toga, antiroman počinje da se upotrebljava kao oznaka za vrlo različite, često suprotne fenomene: i za poetiku savremenog romana, i za istorijski definisane oblike; i za šire književne tendencije, i za usko shvaćeni žanr; i za realističke, i za antirealističke vidove proze. Tok analiza vodiće nas razrešavanju ovih aporija i dovesti do jedne restriktivnije vizije u kojoj antiroman biva predočen kao neuobičajen i zahtevan književni događaj.
Glavna zamka koju u susretu s tom formom treba izbeći jeste lakoća kritičke figure po kojoj bi se antiromanom mogao proglasiti ako ne svaki roman (kao svojevrsni antižanr), a onda svi oni njegovi (post)moderni oblici koji po pravilu, ili rutini, problematizuju tradicionalno realističko pripovedanje. Nasuprot tim „mekim“ kritičkim pristupima, koji šire pojam antiromana ali sužavaju njegovu operativnost, u ovoj studiji plediramo za uže, istorijsko-poetičko shvatanje žanra. Antiroman je za nas oblik koji ima precizan trenutak rođenja, a potom i spor ali nepogrešiv ritam pojavljivanja na prelomnim istorijskim tačkama, uz stabilnost tematskih i formalnih elemenata koji uspevaju da se potvrde u vrlo različitim poetičkim si¬tuacijama, od baroka do avangarde.
Opredelili smo se za redosled izlaganja koji nije hro¬nološki već problemski. U prvom delu ocrtavamo topose i težišta uticajnijih teorija romana, koji svedoče kako se sâm roman koncipira kao svojevrsni antižanr i vezuje za moderno građansko društvo i realizam. Potom pratimo tokove koji revidiraju to dominantno stanovište i revalo¬rizuju tradicije romanse. U narednom segmentu bavimo se kritičkim opisima antiromana kao autonomnog oblika, dok je u poslednjem odeljku u fokusu nadrealistička poe¬tika koja je stvorila pretpostavke za pojavu avangardnog antiromana. Tu, napokon, preuzimamo i perspektivu srp¬ske književnosti, gde je nadrealistički antiroman dobio svoje puno ozbiljenje (Bez mere Marka Ristića), a čiju je poetiku njegov autor neposredno nadovezao na dubinsku dinamiku romance i novel u samim korenima srpskog romana. Po toj srećno nađenoj formuli, nadrealistički antiroman bio je jedan vidakovićevski roman bez romana.